Godina je 2007. dočekao sam svoj red da sjedim za računarom i odigram partiju modovane DotA-e unutar Warcraft III. Dok ja igram, brat stoji pored mene i prati gameplay. Tako naizmjenično provodimo popodneva u polunapuštenom kvartu, s apetitom žvaćemo dokolicu. Neuzdržanim poletom ciljamo da uništimo životinjski i biljni svijet. Priroda se tamo ionako iznova obnavljala uz pomoć vilenjačke magije, dok nam je ova offline bila strana, daleka i prije pripadala turistima, nego nama. Ne treba mi više od nekoliko minuta, prije nego li ukucam cheatcode – greedisgood_x(amount). Novci se talože u spekulativnim nizovima, spektralni svijet orkskog radništva nikad ne iznevjerava. I ne mogu se sjetiti jesam li zbilja povjerovao da greed is good, da pohlepa jeste dobra, ali znam da sam tek gotovo deceniju kasnije uspio dokučiti neoliberalna strujanja iza cheatcodea.
Volim zamišljati kako smo se istim onim crvenim Koralom dovezli do trenutka u kome smo počeli da prepoznajemo više od nas samih i više od porodice. Da li se to dogodilo onda kada smo se i prvi put sami uputili put bake u Dalmatinsko zagorje i presjedali u Dubrovniku sa gotovo cjelodnevnom pauzom? U lutanjima smo bilježili i klasifikovali po vjerovatnosti mjesta na kojima je ona naučnica iz Ghost in the Shell II: Innocence mogla iskopati kiborga.
Da li je to možda bilo ovo mjesto?
Ili možda ovo?
Obala s baštom punom rozih oleandera u čiju eksavatornu vjerodostojnost sam bio gotovo ubijeđen.
Kasnije sam pronašao intervju koji je govorio o iskopavanju kiborga. Ispostavilo se da se iskopavanje nije dogodilo nigdje u blizini Lovrijenca, Lapada ili Lokruma, već 20 kilometara južnije, u Cavtatu. Da sam u cerebralnom korteksu nešto bolje skladištio pročitani manifest, znao bih da se kiborg nije rodio u bašti. Shvatio sam da mi lineralno i ekskavatorno razmišljanje neće mnogo pomoći u shvatanju kiborga – on je više bio određen ženskim udruživanjem koje je prevazilazilo etničke ili institucijski određene pozicije, koje je rušilo binarnosti prirode ili kulture, tabajući treći put, uprkos nelagodi mačističkih dijelova naučne zajednice. Kako u intervjuu ističe Haraway:
“This was just after the election of Ronald Reagan. The future we anticipated was a hard right turn. It was the definitive end of the 1960s. Around the same time, Jeff asked me if I would represent Socialist Review at a conference of New and Old Lefts in Cavtat in Yugoslavia [now Croatia]. I said yes, and I wrote a little paper on reproductive biotechnology. A bunch of us descended on Cavtat, and there were relatively few women. So we rather quickly found one another and formed alliances with the women staff who were doing all of the reproductive labor, taking care of us. We ended up setting aside our papers and pronouncing on various feminist topics. It was really fun and quite exciting. Out of that experience, I came back to Santa Cruz and wrote the Cyborg Manifesto. It turned out not to be five pages, but a whole coming to terms with what had happened to me in those years from 1980 to the time it came out in 1985.”
Nedugo nakon što sam shvatio da smo se do mjesta mogli dovesti bilo čime, da Jugo Koral nije imao posebnog značaja, počeo sam razumijevati baka Dragin način mišljenja misli i sjećanja sjećanja.
Idealističke pričine nekadašnje zemlje kao kakve kristalizacije pop kulturnih predmeta i beskrajnih ljetovanja pucale su na komadiće, da bi utabale razumijevanje njenih priča kao priča o brizi, zajedništvu i čvrstim idealima. Moje beskonačno propitivanje, moglo je lako učiniti da zapadne u nostalgične besjede. To se nije dogodilo, koliko god zamka bila precizno postavljena, biće jer je mislila misli i sjećala sjećanja proživljenim iskustvom radnice-saputnice, do kojih nostalgija ne provodi svoj takt.
Vjerovao sam da za nadničarske radnike vrijeme mora proticati s mislima uprtim u prošlost. U kratkometražnom dokumentarnom filmu Želimira Žilnika iz 1967. – Žurnal, zabilježena fraza jednog mladog protagoniste “radim duge satnice od 10 sati, kada dođe vikend, odem u gostionu, našikam se i pravim haos” pored generacijskog markera, odzvanjaće karakterističnim dokudramatičnim tonom crnog talasa jugoslovenske kinematografije. Nemali je broj svjedočanstava teške adaptacije radnika koji su prelazili iz poljoprevredne djelatnosti u industrijske pogone, nastalo uslijed istrgnavanja iz narodne kulture i ruralnog pejzaža, kroz smještanje u odozgo implementiranu masovnu kulturu i urbanu sredinu. Živa riječ se uz vesele družine i prekomjerne i nepredvidive izlive hormona selila u kafane, gdje je narodna kultura okamenjena u mačističke i potrošačke okvire, opijene alkoholom, kockanjem i šovinizmom.
Osjećaj istrgnutosti iz mjesta među najsnažnijim je afektima koje vežem uz dedu i oca. Destrukcija svojih i tuđih tijela sljedeći je asocijativni afekt. Pravio sam se da slušam idiotske lekcije o hladnom oružju, udišući dim koji je naša pluća slao korak bliže do asfiksije. Momenat kasnije, gledamo fotografiju na kojoj ne možeš da stojiš bez oslanjanja na stričevo rame – u pitanju je zvanično fotografisanje i prvi dan vojske. Oči su ti poluzatvorene, lice ti je rumeno, ali nije puno napuklih kapilara. Naznake kardiovaskularnih oboljenja neprimjetne ili odsutne. Bratovo rame tu je za oslonac, stvari još uvijek funkcionišu. Ne mirim se s prizorom, želim da ga promijenim. Lakomisleno se dajem u ulogu velikog inkvizitora, osuđujem i nedovoljno propitujem da li su te muljevite idiotarije mreža obitavanja iz koje smo krenuli.
Konstantin, prije nego što je bio moj djed, bio je ratno siroče, devetogodišnjak koji je počeo svoja lutanja od Vasojevića, ka gotovo jednako nerazvijenom, ali prilikama bogatijem Ulcinju, Kosovu i Sandžaku. Mjesta u kojima je pretežno stanovalo muslimansko stanovništvu, bila su višestruko marginalizovana. Pored žrtava rata, prethodne vlasti kraljevine su aktivno vršile kolonizaciju, raseljavali albansko, tursko i njemačko stanovništvo, a njihove posjede naseljivali Crnogorcima, Srbima ili Hrvatima bez posjeda. Nisam siguran u kakvom se položaju našao moj đed, u situaciji kolonizovanog ili kolonizatora, ali ono što je pričao je zvučalo nalik predreformisanom scenariju. Posebnom je magijom pulsirala besjeda o služenju posljednjem Ulcinjskom begu, čiji posjed se dogovorio obrađivati u zamjenu za život na zemlji i dio ploda zemlje. U neku ruku osjećam se kao da je đed posadio nomadsku klicu u porodici, osjećaj da se iz svake nevolje može dalje pobjeći, i da se uz malo emigriranja i nade zabat može bilo gdje sklopiti i rasklopiti, doduše gotovo uvijek bez osjećaja da si stigao kući.
Pouka i historiografija su se smjenjivali u đedovim pričama, poput likova magičnog realizma. Priča je ujedno bivala i poukom. Snovi ništa drugo nego predskazanje. U besjedi, na jednakoj pripovjednoj razini nalazili su se Marko Miljanov, Ulcinjski beg i prađed Radisav. Nisam trebao znati šta je magijski realizam, da bi mi šarene pričine predaka igrale pred očima, kao ni što nisam morao znati što je feminizam, da bih znao da đed u svoje velike priče kao subjekte ne uključuje žene.
Kako sam se uselio sa M. ponovo sam osvjestio činjenicu da je kuvanje jedan od najneposrednijih načina da zaviriš u svakodnevni život drugog. Svaka moja čudna kombinacija poput boranije sa tunom, na moju je radost dočekala radoznalo degustiranje, a samim tim postajala sudar naših proživljenih afektata, prilika za razgovor kako su nas isti formirali, ruku pod ruku sa omiljenim receptima. Tako se recimo, pripremanje palente asocijativno veže na doručke sa bakom, mali svijet unutar svijeta, prožet nježnom brigom.
Majka i baba borile su se sa nadničarskim vremenom upravo afektima i kuvanjem. Babin smijeh, radničke šale i priče o kumstvima skovanim tokom norme tik pored tvorničke trake, odzvanjale su ozarenošću i punile tamne rupe u zidovima. Radost u zraku isparavala bi i ostavljala za sobom prokislu omorinu u momentima spoznavanja njihove prošlosti. U valovima, u niskim pritiscima sparine, počeo sam shvatati zašto majka i baka nemaju sačuvane fotografije iz djetinjstva i zašto je jedina fotografija majke iz mladosti ona u pidžami, fotografisana u neko gluho doba noći na nepoznatom graničnom prelazu.
Bakino djevojačko formiranje kumstva u tvornici, funkcionisalo je osobenim principom, izvan svjedočenja sklapanju braka, i svakako u to vrijeme izvan crkveno-ceremonijalnog krštenja. Kumstva su se formirala na afektivnim sendimentima ženskog prijateljstva, kroz dijeljenje proživljenog iskustva. Putem solidarnih radnih sati ispunjenih šalama i pripomaganjem, ispovijedanjem briga, dijeljenjem obroka i recepata, kao i praćenjem prijateljskih srodstva (spoznaje da su se i njihove majke i bake družile), one bi neminovno stupale u redove kumstva. Kovanje kumstva prećutnim dogovorom, koje nije poznavalo državno administriranje, baki je služilo duže i kvalitetnije nego razna zvanična kumstva. Ove drugarice bi se, kao da se služe tajnim šiframa, nazivale kumama, što niko dalje nije imao za pravo da propituje. To se pokazalo vrlo uspješnim, da ponekad ni mi nismo znali ko je “zvanična”, a ko “nezvanična” kuma.
Šifre su me bunile, kao i tvornice koje nije nigdje u mojoj blizini nije bilo. Riječ sindikat me je u neznanju mamila, zamišljao sam da je riječ o grupi ozbiljnih činovnika, koji u specijalnim prilikama postaju svečani hor. U međuvremenu, kume sam naučio prepoznavati po receptima koje je baka od svake udomljavala. Kuma Desa je reminiscencijom povezana uz domaću štrudlu s pekmezom od šljiva i oraha. Kuma Valerija je išla uz Mediteran, kolač sličan krempitama, ali sa dodatnom korom od oraha i filom od limuna. U određenim receptima piše da se u fil pored limuna dodaje i lavanda, za što sam siguran da je naknadna fabrikacija koju nije mogao smisliti nikakav Mediteranac. Svaki primorac će vam reći da je u najmanju ruku umoran od mirisa lavande, kojim su preplavljeni svi stari gradovi u težnji da turistima prodaju malo autentično mediteranskog štiha.
Osjećam da u bakinom građenju kumstva na osnovi prećutnog dogovora i razmjeni recepata postoji nešto radikalno otvoreno i prijateljski naponovano. U vrijeme kada je izbio rat, baka i njene drugarice su bile jedne od rijetkih koje su otrjeznjivale ljude od bizarnih nacionalističkih huškanja unutar kolektiva tvornice, dok se od umora i opasnosti podviga nisu eventualno predale. Briga koju je ona pokazivala prema svojima u emocionalnom radu, bila je suprotna mehaničkom radu – živjela je u njenom prepoznavanju i razumijevanju jedinstvenih kvaliteta i potreba onog o kome se brine. Volim misliti da je nelagoda koju su one iskazivale dok su ljudi oko njih preko noći počeli posezati za nacionalističkim ideologijama, bila aktivacija potencijala radikalne brige. Druženja i razmjena recepata koliko topla i dražesna bila, rezervisana su ipak za koliko toliko privilegovana vremena i prostore, a etika brige koju ove žene plemenito nose, nerijetko bude sistemski zloupotrebljena.